Enciklopedija sisara

Dendrolagus Müller, 1840 - kenguri penjači

Diprotodontia — Autor sisari @ 16:36

Kenguri penjači su grupa kengura iz roda Dendrolagus koji vode arborealni način života. Spadaju u skoro ugrožene vrste, naseljavaju samo tropske šume Nove Gvineje i krajnji severoistočni Kvinslend, kao i neka ostrva u regionu. Iako većina živi u planinskim oblastima, nekoliko vrsta se javlja u nizijskim. Većina se smatra ugroženim zbog lova i gubitka staništa.  

Kenguri penjači pripadaju neobičnoj grupi kengura koja se vratila svojim arborealnim korenima. Svi terestrični kenguri su evoluirali od svojih predaka koji su se penjali na drveće, ali jedino je kengur penjač zadržao život u krošnji drveća.

Postoje značajne razlike u veličini tela i boji krzna. Kenguri penjači su prilično velike životinje. Dugačke su oko 1,25 m od čega rep zahvata nešto više od polovine. Mužjaci su krupniji. Telo mu je zdepasto i snažno, a glava kratka. Krzno mu se sastoji od meke crne dlake, svetlije na stomaku. Postoji preko šest različitih oblika, raznih boja, od skoro crne do bledo žućkaste ili sivkaste boje, ponekad sa složenim i divnim šarama, tamnim sa leđne i svetlih sa trbušne strane, sa kontrastim licem, šapama i stopalima.

To su životinje telesne mase izmedju 5 i 14 kg, a visine od 65 – 84 cm. Imaju dobro razvijene zadnje ekstremitete, slične dužine kao i prednje. Zadnji udovi su kraći i širi nego kod ostalih kengura, imaju “rezbarene” tabane koje im omogućavaju stabilnost na drveću, da se ne kližu. Položaj njihovog stopala omogućuje kandžama da se dobro stegnu za grane i obezbede stabilnost.

Zadnje udove mogu pokretati nezavisno jedan od drugog. Ova karakteristika, uobičajena kod kengura penjača, omogućuje im dobru balansiranost pokreta među krošnjama drveća. Za razliku od kengura kojima je prebivalište na zemlji, zubi kengura penjača su građeni tako da omoguće seckanje lišća tokom ishrane, umesto usitnjavanja biljnih vlakana.

Uglavnom se hrane lišćem i korom sa drveća, poznato je da vole i voće, naravno ako im je dostupno. 

Aktivni su u sumrak i tokom noći, kada se hrane lišćem, brste grmove, mlade sadnice i voće. Tokom dana spavaju na granama, smeste se udobno na sigurnim i jakim, viljuškastim granama i dremaju, ne pomeraju se čak ni kada kiše padaju. Ne često, individue okupiraju radi odbrane određenu teritoriju na kojoj borave, odrasli mužjaci su u stanju da se vrlo surovo bore sa uljezom koji je ušao na njihovu teritoriju.

Iako uglavnom žive pojedinačno, ponekad se oforme male grupe radi ishrane i parenja i tada dolazi do borbe između dva mužjaka u prisustvu ženki. Kenguri penjači su vrlo oprezne, tihe i ćutljive životinje, uopšte ne vole da se eksponiraju.

Mužjaci se udvaraju ženkama koje su u estrusu tako što se nežno oglašavaju i maze šapom ženku po glavi.

Mogu praviti ogromne skokove, naročito sa drveta na zemlju, uz pomoć repa koji je kruto ispružen i služi za održavanje ravnoteže. Vrlo dobro se snalaze na drveću, mada nisu sasvim prilagođeni na ovaj način života-niz debla silaze unazad i prilično su nespretni na tanjim granama.

Ciklus odgajanja mladih odvija se godišnje jednom. Moguća je pojava embrionske dijapauze tokom nepovoljnih spoljašnjih životnih uslova. U majčinoj torbi mladunci ostaju oko 32 - 36 nedelja, a potpuno se osamostaljuju i odvoje od majke kada su stari dve godine.

Dingo i veliki piton su uobičajeni neprijatelji ovih životinja. Pitoni, sove i divlje mačke vrebaju novorođenčad iz torbe, kao i male, mlade jedinke.

Dendrolagus inustus Müller, 1840

Sivkasti kengur penjač naseljava šume u podnožjima planina severne i zapadne Nove Gvinje. Rasprostranjeni su do 1400 m nadmorske visine. Nalazi se i na ostrvu Japen, a verovatno i drugim ostrvima Nove Gvineje. Ova vrsta se smatra ranjivom u pogledu ugroženosti vrste od izumiranja. 

Juvenile grizzled tree kangaroo, captiveJuvenile grizzled tree kangaroo, captiveJuvenile grizzled tree kangaroo, captiveJuvenile grizzled tree kangaroo, captiveJuvenile grizzled tree kangaroo, captiveJuvenile grizzled tree kangaroo, captive

Dendrolagus lumholtzi Collett, 1884

Lumholcov kengur penjač se nalazi u kišnim šumama u Kvinslendu. Оva vrsta zavedena je kao poslednja briga, jer ima široko rasprostranjenje i česta je vrsta.

Najmanji je od svih članova roda, mužjaci prosečno teže 7.2 kg, a ženke 5.9 kg. Dužina tela meri 480–650 mm, a rep 600–740 mm. 

Žive u malim, slabo vezanim grupama od tri do pet jedinki, uključujući odraslog mužjaka i ženku. Parenje traje oko 20 minuta i često je veoma agresivno.

Dendrolagus bennettianus De Vis, 1887

Benetov kengur penjač je krupan kengur. Mužjaci teže između 11.5 kg do 14 kg, a ženke 8-10.6 kg. Sposobni su da preskoče 9 m do druge grane, a padaju i do 18 m do zemlje bez povrede.  

Veoma su prikriveni (ili kriptični), a nalaze se i u planinskim i u nizijskim tropskim kišnim šumama. Ponekad se nađu i u sklerofilnim šumama. 

Hrane se lišćem 33 različite biljne vrste, posebno vrstom Schefflera actinophylla (kišobrn drvo), lozom, papratima i raznim divljim plodovima.

Sada kada se retko love od strane Aboridžina, glavni predatori su pitoni i dingo.

Vrsta je skoro ugrožena. 

Bennett's tree kangaroo on branchBennett's tree kangaroo on branchBennett's tree kangaroo on branchBennett's tree kangaroo on branch

Dendrolagus ursinus (Temminck, 1836)

Medveđi ili crni kengur penjač je endemit poluostrva Vogelkop i Fak-fak, Zapadna papua, Indonezija. Naseljavaju šume ndmorskih visina od 1000 do 2500 metara. Ranjiva su vrsta, ugrožena gubitkom staništa. 

 

Black tree kangaroo in tree Black tree kangaroo in tree

Dendrolagus matschiei Förster & Rothschild, 1907

Mečijev kengur penjač ili Huon kengur penjač, naseljava poluostrvo Huon na severoistoku Nove Gvineje. Ugrožena je vrsta.

Dužin tela je oko 810 mm. Mužjaci teže 9–11 kg, a ženke 7–9 kg.

Ne postoji posebna sezona za razmnožavanje. Bremenitost traje 44 dana. Torbu napuštju nakon 11 meseci. Prosečna dužina života u divljini nije poznata, ali iznosi barem 14 godina; jedinke u zatočeništvu žive oko 20 godina.

Mečijev kengur je slične boje i veličine kao Dendrolagus dorianus, Dorijin kengur penjač.

Sposobni su da se kreću dvonožno. Najbolji je penjač od svih kengura penjača.

Žive na nadmorskim visinama od 1000 do 3000 m. Žive sami ili u veoma malim grupama, koje se obično sastoje od ženke, mladunčeta i mužjaka. U divljini se osim lišća hrane plodovima i mahovinama, a u zoo vrtovima i jabukama, šargarepom, kukuruzom, celerom, keljom, tvrdo kuvanim jajima i grančicama raznog drveća.


Huon tree kangaroo standing in treeHuon tree kangaroo standing in treeHuon tree kangaroo standing in treeHuon tree kangaroo standing in treeHuon tree kangaroo standing in tree
Dendrolagus dorianus Ramsay, 1883

Dorijin kengur penjač nalazi se u planinskim šumama Nove Gvineje na nadmorskim visinama od 600 do 3000 m. Uglvnom su solitarni i noćni. 

Dužina tela meri 51-78 cm, rep 44-66 cm, a težina 6.5–14.5 kg. Krzno mu je braon, uši crne, a rep bledo braon ili krem boje.

Bremenitost traje 30 dana, a mladunče ostaje u torbi 10 meseci.

Ranjiva su vrsta, ugrožena sečom šuma. S obzirom na veličinu tela, lovljeni su zbog mesa.


Doria's tree kangaroo portraitDoria's tree kangaroo portrait
Dendrolagus goodfellowi Thomas, 1908

Gudfelouov kengur penjač naseljava kišne šume Nove Gvineje. Ugrožena je vrsta, zbog prelova i ljudskog nadiranja u njihovo stanište.

Ima kratko, vuneno krzno kestenjaste do crvenkasto braon boje, sivo braon lice, žute obraze i stopala, bled trbuh, dug zlatnobraon rep, i dve zlatne pruge na leđima. Teži oko 7 kg.

Postoje dve podvrste:
  • Dendrolagus goodfellowi goodfellowi
  • Dendrolagus goodfellowi buergersi

Iako se uglavnom hrani lišćem svilenog drveta (Flindersia pimenteliana), ako je dostupno, hrane se i rznim plodovima, žitaricama, cvetovima i travom.

Female Goodfellow's tree kangaroo with joey in pouch Female Goodfellow's tree kangaroo with joey in pouchFemale Goodfellow's tree kangaroo with joey in pouchFemale Goodfellow's tree kangaroo with joey in pouchFemale Goodfellow's tree kangaroo with joey in pouchFemale Goodfellow's tree kangaroo with joey in pouchDendrolagus goodfellowi buergersi

Dendrolagus spadix Troughton & Le Souef, 1936

Nizijski kengur penjač je endemit Papue Nove Gvineje. 

Dendrolagus pulcherrimus Flannery, 1993

Zlatni kengur penjač je endemit planinskih šuma severne Nove Gvineje. Krzno mu je kratko, kestenjasto braon, bledog trbuh i žućkastog vrsta, obraza i stopal. Dupla zlatna pruga se pruža niz leđa. Rep je dug i ima blede prstenove. 

Izgled je sličan njegovom bliskom srodniku, Gudfelouovom kenguru, od kog se razlikuje po ružičastijem ili svetlijem licu, zlatnim ramnima, belim ušima i manjoj veličini. Neki autori ga smatraju podvrstom Gudfelouovog kengura. 

Smatra se jednim od najugroženijih kengura penjača. Istrebljen je sa većeg dela prvobitnog staništa. Vrsta je kritično ugrožena.

Golden-mantled tree kangaroo with joey in pouch Golden-mantled tree kangaroo with joey in pouch

Dendrolagus stellarum Flannery and Seri, 1990

Serijev kengur penjač  je endemit plninskih šuma zapadno-centralne Nove Gvineje. Smatran je podvrstom Dendrolagus dorianus do 2005.

Živi na nadmorskim visinama većim od 2600 m, gde ima više mahovina.

Veoma mlade životinje imaju svetložuti rep i eoma tmno telo, ali s vremenom rep potamni, a noge dobijaju srebrnkast izgled. Ovaj srebrnkasta boja odraslih dobro se uklapa sa epifitskim mahovinama i lišajevima gornjih planinskih šuma.

Vrsta je ranjiva.

Dendrolagus mbaiso Flannery, Boeadi & Szalay, 1995

Dingizo ili bondigizo je endemit Zapadne Nove Gvineje, gde živi u alpskim šumama na nadmorskim visinama između 3250 i 4200 m, na šumskoj granici. Ugrožena je vrsta.

Ima različit obrazac crnog i belog krzna; beli trbuh, crna glava, leđa i udovi. za razliku od drugih kengura penjača, malo vremena provodi na drveću. Njegov epitet, mbaiso, znači "zabranjena životinja" na moniju. Zaštićen je od strane Moni naroda. Za njih predstavlja pretka koji ne sme biti ugrožen. 

Young dingiso Young dingisoYoung dingiso

Dendrolagus scottae Flannery & Seri, 1990

Tenkile ili Skotov kengur penjač, endemit je veoma malog područja Toričeli planina Papue Nove Gvineje. Kritično je ugrožena vrsta, zbog gubitka staništa i lova. Znatno mu je opala brojnost u poslednjih 50 godina. 

Predominntno je crne boje. Teži između 9 i 11 kg. Ima snažan i postojan miris. 

Tenkile TenkileTenkile


Dorcopsis

Diprotodontia — Autor sisari @ 16:17

Dorcopsis su torbari familije Macropodidae, smešteni u okviru podfamilije Macropodinae. 

Dorcopsis muelleri (Lesson, 1827)

Mrki dorkopsis je endemit nizija Zapadne Nove Gvineje i obližnjih indonežanskih ostrva Zapadne Papue: Mizol, Salavati i Jepen.

Dorcopsis hageni Heller, 1897

Veliki šumski valabi ili beloprugi dorkopsis nalazi se u Novoj Gvineji. 

Dorcopsis atrata Van Deusen, 1957

Crni dorkopsis ili crni šumski valabi endemit je Papue Nove Gvineje. Naseljava suptropske ili tropske šume. Kritično je ugrožena vrsta, ugrožena gubitkom staništa.

Dorcopsis luctuosa (D'Albertis, 1874)

Sivi dorkopsis je ranjiva vrsta Nove Gvineje.

Grey dorcopsis adult and juvenileGrey dorcopsis adult and juvenile


Dorcopsulus Matschie, 1916 - dorkopsisi (šumski valabiji)

Diprotodontia — Autor sisari @ 16:47

Dorcopsulus je rod torbara familije Macropodidae. Uključuje dve vrste: 

  • Meklijev dorkopsis (Dorcopsulus macleayi)
  • mali dorkopsis (Dorcopsulus vanheurni)

Dorcopsulus macleayi (Miklouho-Maclay, 1885)

Meklijev dorkopsis ili papuanski šumski valabi, endemit je Papue Nove Gvineje. Naseljava suptropske ili tropske šume. Ugrožen je gubitkom staništa.  

Dorcopsulus vanheurni (Thomas, 1922)

Mali šumski valabi ili mali dorkopsis naseljava suptropske ili tropske šume Nove Gvineje. Ugrožen je gubitkom staništa.

High-Res Stock Photography: small wallaby Dorcopsulus species captured by villagersChuột túi nhỏ nhất thế giới Dorcopsulus.

 

 


Lagorchestes Gould, 1841

Diprotodontia — Autor sisari @ 12:18

Lagorchestes je rod familije Macropodidae, koji je imao četiri vrste, a danas samo dve. Lagorchestes leporides je izumro krajem 19.veka. 

Lagorchestes conspicillatus Gould, 1842

Lagorchestes conspicillatus se nalazi u Australiji i Novoj Gvineji. U Australiji se nalazi mala podpopulacija na ostrvu Berou, dok je kopneni tip rasprostranjen na severu kontinenta. 

Vrsta roda Lagorchestes, zec-valabi, nastanjuje tropsku travnatu i žbunastu vegetaciju severne Australije. Rasprostranjen je od Kvinslenda do Zapadne Australije. Otkriven je 1997 u savanskoj oblasti na jugozapadu Papue Nove Gvineje.

Solitaran je, noćni biljojed. Boja mu je sivo braon sa zlatnim vrhovima i oranž kolutovima oko očiju, po čemu je i dobio naziv "kengur koji nosi naočare". Gradi gnezda među gustom vegtacijom. kada je uznmiren, odskače u cik-cak formi. Rađaju smo jedno mladunče u bilo koje doba godine koje postaje polno zrelo sa godinu dana. 

Postoj dve podvrste:

  • L. c. conspicillatus
  • L. c. leichardti

Spectacled hare-wallaby standing on back legs Spectacled hare-wallaby standing on back legsSpectacled hare-wallaby standing on back legsSpectacled hare-wallaby standing on back legsSpectacled hare-wallaby standing on back legsSpectacled hare-wallaby standing on back legs

Lagorchestes hirsutus Gould, 1844

Crvenkasti zec-valabi, poznat i kao mala, nekada je naseljavao zapadnu poloinu australijskog kontinenta, a sada je ograničen na ostrva bernier i Dore ostrva u Zapadnoj Australiji. Trenutno se klasifikuje kao ranjiva vrsta. 

Krzno mu je crvenkasto sivo. Najmnji je zec-valabi. Solitrno i noćno biće. Hrani se herbama, lišćem i semenkama. Skoro je reintrodukovan na kopneni deo Australije, posebno u tanami pustinji u Severnoj Teritoriji. 

Četiri različite subpopulcije opisane su kao podvrste:

  • Lagorchestes hirsutus hirsutus, izumrla grupa koja je naseljavala kopno Jugozapadne Australije.

 

  • Lagorchestes hirsutus bernieri nalazi se samo na ostvu Bernier.
  • Lagorchestes hirsutus dorreae nalazi se samo na Dore ostrvima.

Četvrta neimenovana podvrsta sačuvana je relokacijom.

  • Lagorchestes hirsutus ssp. su otkriveni u tanami pustinji, a nekada su bili rasprostranjeni u sušnoj oblasti centralne Australije. Jedini živi primerci premešteni su na nekoliko meste u Zapadnoj Australiji kao zatočene kolonije.

Young rufous hare wallaby thrown from pouch as a defence behaviour during trapping for monitoring study Young rufous hare wallaby thrown from pouch as a defence behaviour during trapping for monitoring studyYoung rufous hare wallaby thrown from pouch as a defence behaviour during trapping for monitoring studyYoung rufous hare wallaby thrown from pouch as a defence behaviour during trapping for monitoring studyYoung rufous hare wallaby thrown from pouch as a defence behaviour during trapping for monitoring studyYoung rufous hare wallaby thrown from pouch as a defence behaviour during trapping for monitoring studyYoung rufous hare wallaby thrown from pouch as a defence behaviour during trapping for monitoring study

Lagorchestes leporides (Gould, 1841)

Istočni zec-valabi, nekada poznat kao obični zec-valabi, izumrla je vrsta valabija koja je nekada naseljavala jugoistočnu Australiju.

Poslednji primerak skupljn j 1889 u novom Južnom Velsu. Uzrok izumiranja je nejasan, obzirom da su nestali pre intenzivne agrikultivacije i prenamnožavanjacrvene lisice.

File:Обыкновеный заячий кенгуру.jpg

Macropus Shaw, 1790 - kenguri

Diprotodontia — Autor sisari @ 16:07

Macropus, kengur,  je rod torbara iz familije Mcropodidae. Broji 13 vrsta koje su podeljene u tri podroda. Rod uključuje sve terestične kengure, valarue i nkoliko vrsta valabija (mali kenguri).

Reč kengur vodi poreklo od australijskog aboridžinskog jezika Guugu Yimidhirr od reči gangurru, odnoseći se na sivog kengura. Prema nekim izvorima, Džejmsa Kuka je zanimalo ime ovih, tada, nepoznatih životinja. Kada je postavio pitanje Aboridžinima na engleskom jeziku za njihovo ime, oni su odgovorili na svom - „Kenguru“, što u stvari znači „Ne razumemo“. Kapetan je odgovor prihvatio kao ime životinje i svetu prikazao nepoznatu životinjsku vrstu. 

Kenguri imaju malu glavu, dugačke, velike i jake zadnje noge prilagođene za skakanje kao i dugačak mišićav rep koji im služi da održe ravnotežu. Njihov rep može izdržati čak do 90 kg. Kao i svi ostali torbari, i kenguri imaju torbu koja se zove marsupijum u kojoj nose mladunčad posle porođaja.

Kenguri su jedine veće životinje koje primenjuju skakanje kao oblik kretanja. Uobičajena brzina skakutanja crvenog kengura iznosi oko 20–25 km/h, ali može da ubrza i do 70 km/h na kraćim razdaljinama, dok na dužim uspeva da održi brzinu do 40 km/h. Zbog svojih dugačkih nogu, kengur ne može da hoda normalno.

Prosečni životni vek kengura iznosi 4-6 godina, dok je zabeležen rekord od 23 godine.

Kenguri su krupni biljojedi, hrane se travom i korenjem tako što je preživaju. Mnoge vrste su noćne životinje, obično provodeći dane izležavajući se, dok noću i ujutru su u potrazi za hranom, krećući se u gomili.

Kenguri pasu travu i zbog te osobine su im se razvili specifični zubi. Sekutićima prinose ustima travu blizu zemlje, dok je kutnjacima seku i melju. Zbog toga što dve strane donje vilice na kojoj se sekutići nalaze odvojeni nisu spojene, kenguri imaju širok ujed.

Različite vrste kengura jedu različitu vrstu hrane. Crveni kenguri više vole suvlju travu od sočnije jer je sočnija trava teška. Sivi kenguri se opredeljuju za svežije, sočnije izdanke trave jer su šumske životinje, suprotno crvenim, koji nastanjuju pustinje.

Tokom sušne sezone, svi kenguri zadržavaju ostatke hrane u njihovom digestivnom sistemu duži period vremena da bi upili i poslednje ostatke vlage. Međutim, sivi kenguri su skloniji dehidrataciji, jer nemaju preveliku potrebu da održe vodu njihovom šumskom staništu.

Kenguri imaju malo prirodnih neprijatelja. Dolaskom ljudi u Australiju pre najmanje 50.000 godina i sa njima dolaskom psa dinga pre 5.000 godina, kenguri su morali da se adaptiraju. Orlovi sa klinastim repom i ostale grabljivice se često hrane kengurovom lešinom. Varani i ostali gušteri mesožderi takođe predstavljaju pretnju manjim vrstama kengura.

Jednu grupu kengura sačinjava deset ili više mužjaka i ženki. Dominacija mužjaka se zasniva na osnovu njegove veličine i starosti. Sezona parenja počine u različito vreme kod različitih vrsta kengura. Ženke crvenog kengura su spremne za parenje u svako doba; sivi kenguri se pare i rađaju mlade između oktobra i marta (letnji period južne hemisfere); dok antilopski kenguri su spremni za parenje u jesen, u martu i aprilu.

U toku udvaranja, ženke često odbijaju sitnije mužjake. Udvaranje uključuje „ispitivanje“ mužjaka kloake ženki. Tada one počnu da mokre, dok je mužjak miriše dok se ne zadovolji kada dolazi do samog parenja. Seksualno uzbuđen mužjak prati ženku koja mu uzvraća tako što podiže svoj rep. Češkanje repova može biti sastavni deo predigre. Savijeni rep jedne ili obe jedinke pokazuje da su one spremne za parenje.

Kao i svi torbari, i kenguri se rađaju tokom veoma ranog stupnja razvoja - posle trudnoće koja traje od 31-36 dana. Kada se rodi, mladunče je teško svega 12 grama i dugačko 25 mm. Tada su samo prednji udovi nešto razvijeniji da bi mu omogućili da se uspuzi do torbe i zakači za majčinu bradavicu. Mladunčad će obično ostati u torbi u narednih devet meseci (180-320 dana kod istočnog sivog kengura) pre nego što će početi da povremeno izlazi iz nje. Majka će ga hraniti dok ne napuni 18 meseci.

Ženka kengura je obično trudna u neprekidnosti, osim na dan kada rađa mlado. Ona ima sposobnost da zamrzne razvoj embriona dok prethodno mladunče ne bude dovoljno staro da napusti torbu. Ova pojava se naziva embrionalna dijapauza, i dešava se u okolnostima kada je predeo gde žive kenguri suv i kada su izvori hrane minimalni. Majka dodatno može da produktuje dve različite vrste mleka istovremeno za novorođenče i za ono starije, koje je još u torbi.

Kada je u opasnosti, kengur udara svojim zadnjim nogama o zemlju.
Kengur ne može da skoči ako mu je rep položen na tlo.
Kenguri ližu prednje šape da bi se ohladili.
Po slobodnim procenama, u Australiji živi oko 50 miliona kengura.
Naučnici Prirodnjačkog muzeja u Pitsburgu su nedavno otkrili fosil najstarijeg pretka današnjih kengura. Živeo je pre 125 miliona godina, ali ne u Australiji, već u Kini.

 

The head and body stand from 100 cm to 159 cm in height, with the tail being 54 to 83 cm in length. Like other members of the Macropodidae, the length of the tail is an adaptation that allows them to balance both when moving and sitting still. The hind legs also tend to be larger and stronger than the front legs, allowing these animals to use a jumping motion for movement. Adult males tend to be three times larger than adult females

 

he head and body stand from 100 cm to 159 cm in height, with the tail being 54 to 83 cm in length. Like other members of the Macropodidae, the length of the tail is an adaptation that allows them to balance both when moving and sitting still. The hind legs also tend to be larger and stronger than the front legs, allowing these animals to use a jumping motion for movement. Adult males tend to be three times larger than adult female
The head and body stand from 100 cm to 159 cm in height, with the tail being 54 to 83 cm in length. Like other members of the Macropodidae, the length of the tail is an adaptation that allows them to balance both when moving and sitting still. The hind legs also tend to be larger and stronger than the front legs, allowing these animals to use a jumping motion for movement. Adult males tend to be three times larger than adult females

 


«Prethodni   1 2

Powered by blog.rs